Juraj Julije Klović, Giorgio Giulio Clovio
Autor: Valerija Macan Lukavečki
Juraj Julije Klović (Giorgio Giulio Clovio, Georgius Julius Clovius, Giulio Clovio de Crovatia) rođen je 1498. u Modruškoj biskupiji,
najvjerojatnije u mjestu Grižane u blizini grada Rijeke, gdje provodi svoje djetinjstvo i najraniju mladost.[i] Njegova majka bila je Hrvatica, dok mu je otac bio porijeklom Makedonac, a s ponosom se deklarirao i osjećao Hrvatom. Osim kao „Giulio Clovio de Crovatia“, „don Julio Clovio“, ili pak „humile servitore don Julio Clovio Crovatino miniatore“, potpisivao se i kao „macedone“, što potvrđuje i činjenica da u testamentu navodi svoje porijeklo od oca Makedonca i majke Ilirke („patre Macedonico et Matre Illirica Miniator“). I Giorgio Vasari je zabilježio njegovo makedonsko porijeklo: „[..] ancor che i suoi maggiori, della famiglia de’ Clovi, fussero venuti di Macedonia, [..]“[ii]. Kako u hrvatskim arhivima nije zabilježen niti jedan izvorni hrvatski povijesni zapis njegova imena, a talijansko je prezime Clovio ostalo zabilježeno u brojnim izvorima kao i latinska verzija Clovius, danas njegovo prezime općeprihvaćeno na hrvatski prevodimo kao Klović. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća od kada se Ivan Golub pozabavio ovom problematikom ustalilo ga se tako nazivati, iako je starija bibliografija koristila i drugačije oblike prezimena, nastojeći pronaći što bolju hrvatsku inačicu (Glovičić, Glavičić, Glovon, Glavan, Gobić, Glavić, Glovichsich (Glovishic)-Glovičić, Klavić, Klarić, Klovije, Klović). [iii] Ime Julije, zapisao je Giorgio Vasari, Klović je naknadno uzeo ubrzo po dolasku u Rim u čast Giulia Romana od kojeg je dobio prve savjete o umijeću slikanja.
Cijeli je svoj život proveo u Italiji koja mu je postala druga domovina. U rodnoj je tadašnjoj Hrvatskoj proveo prvih dvadesetak godina života o kojima nažalost ne znamo gotovo ništa, kao niti o putevima kojima je krenuo u službovanje kod talijanskih velikaša. O najranijem razdoblju njegova života znamo tek ponešto iz biografija koje su objavljivane kasnije tijekom XVI. stoljeća, poput već spomenutog Giorgia Vasaria iz 1568., Le vite de’ piu’ eccellenti, pittori, scultori e architettori, ili pak one objavljene kratko nakon njegove smrti Raffaella Borghinia iz 1584. godine. Nisu nam poznati povijesni izvori koji bi nam nešto više otkrili o njegovom životu na hrvatskom teritoriju, hrvatskim korijenima i rođacima, ili pak posvjedočili hrvatsku verziju njegova imena. Ono što sasvim sigurno znamo je da je imao nećaka Guida Clovia, sina tada već Klovićeva pokojnog brata (nepoznata imena), kojem je oporučno 1578. ostavio prstenje i drago kamenje te sva pokretna i nepokretna dobra na hrvatskom teritoriju.[iv]
Znamo da je Klović preminuo 1578. godine u svojim sobama u Palazzo della Cancelleria u Rimu u dobi od 80 godina.[v] Pronađenim zapisom o smrti u matici umrlih Klovićeve župe u Rimu, župa San Lorenzo in Damaso, Ivan Golub napokon sa sigurnošću utvrđuje i datum smrti ovog velikana, 3. siječnja 1578. godine (umjesto 5. ili 4. siječnja kako se pogrešno do tada navodilo). Klović je prema vlastitoj želji sahranjen u bazilici Svetog Petra u okovima u Rimu kojoj oporučno ostavlja određenu svotu scuda te slike za koje traži da trajno ostanu u njihovom vlasništvu.[vi] Čitav niz nedorečenih pojedinosti njegova života, ali i novih pitanja oko ondje navedenih, a danas nepoznatih djela i suradnji s umjetnicima onog vremena, otvorio je pronalazak i objavljivanje Klovićeva testamenta i popisa imovine 1882. godine pronađene u knjigama javnog bilježnika Livia Prate u Rimu.[vii]
Najveći dio svog života proveo je u službi kardinala Katoličke Crkve izrađujući neke od najljepših minijatura uopće, od iluminiranih kodeksa do pojedinačnih pobožnih slika minijaturnih formata koje je ponajviše izrađivao u drugoj polovici svog životnog stvaralaštva. Sve što znamo o njemu ukazuje na to da je bio istinski skroman redovnik koji je život proveo ponizno služeći svoje crkvene mecene izrađujući ono što je najviše volio i u čemu je očigledno bio jedan od najvećih majstora onog vremena. Do danas je ostao jedan od najpoznatijih schiavona koji je u Italiju pronašao svoj bolji život na vlastitu slavu, ali i ponos zemlje iz koje je potekao.
___________________
[i] O hrvatskom porijeklu Julija Klovića u: Ivan Golub, „Juraj Julije Klović Hrvat (1498-1578). Georgius Iulius Clovius Croata. II. Problem Klovićevog rodnog mjesta“, Peristil 18-19(1975/76), 31-42.; Ivan Barbarić, „Život i stvaralački opus Jurja Julija Klovića“, Peristil XXIV(1983)26, 101-106.; Stanko Jurdana „Klovićevim tragom po njegovu zavičaju nakon 400 godina“, u: Peristil XXIV(1983)26, 107-110.
[ii] Giorgio Vasari, Le vite dei più eccellenti pittori, scultori e architetti, Maurizio Marini (uvod), Roma, 2004. (faksimil drugog izdanja iz 1568.), 1326. Isto navodi i Raffaello Borghini u Klovićevom životopisu iz 1584. (Raffaello Borghini, Il Riposo In cui della Pittura, e della Scultura si fauella, de’ piu illustri Pittori, e Scultori, e delle piu famose opere loro si fa mentione; e le cose principali appartenenti a dette arti s’ insegnano, Firenze 1584., 531-533. Prijepis Klovićeva životopisa u sklopu kataloga izvora vezanih na Julija s prijevodom na hrvatski objavljeni u: Milan Pelc, Fontes Clovianae, Zagreb, 1998., 35.-37.,160-1). U svojoj oporuci iz 1578. koju diktira nekoliko dana pred smrt Klović navodi da je potomak oca Makedonca i majke Ilirke: „ea propter In mei presentia presens et personaliter constitutus Magnificus et Reuerendus d. Don Julius Clovius patre Macedonico et Matre Illirica Miniator celeberimus sanus Dei gratia Mente sensu et Intellectu[..]“ (prijepis prema Pelc 1998, 213.). I kolofon Časoslova Farnesea spominje Julijevo makedonsko porijeklo: „IVLIVS CLOVIVS MACEDO MONVMENTA HAEC ALEXANDRO FARNESIO CARDINALI DOMINO SVO FACIEBAT MDXLVI“ (Časoslov Farnese s minijaturama Julija Klovića. Potpuno faksimilno izdanje u bojama izvornika MS M.69 u vlasništvu Pierpont Morgan Library, New York, William M. Voelkle, Ivan Golub (komentari), Miroslav Begović (predgovor), Zagreb-Graz, 2001, f.112v.)
[iii] O hrvatskoj inačici Klovićeva prezimena vidi: Ivan Kukuljević Sakcinski, Život Jurja Julia Klovia slikara. Prinesak za povestnicu umetnosti slavenske, Zagreb, 1852.; Ivan Kukuljević Sakcinski, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858.; Ivan Kukuljević Sakcinski, Jure Glović prozvan Julijo Klovio hrvatski sitnoslikar, Zagreb, 1878.; John William Bradley, The Life and Works of Giorgio Giulio Clovio, miniaturist, with Notices of his Contemporaries, and of the Art of Book Decoration in the Sixteenth Century, London, 1891.; Arthur Schneider, „Glovićevi crteži“, Hrvatska revija, X (1937.), 449-454.; Franjo Pavešić-I.M., „Jure Glović ili Jure Klarić“, Novosti 33 (Zagreb 16.srpnja 1939.)194,12.; M. Petrinović , „Julio Clovio ili Juraj Klarić“, Novi list Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, 21 (12. i 13. kolovoza 1967) 186, 8.; Karlić 1967.; Ivan Golub, „Juraj Julije Klović Hrvat (1498-1578)“, Peristil, 16-17(1973-74), 65-78.; Barbarić 1983, 106; Prijatelj Pavičić 2014., 313.-315.
[iv] „In omnibus autem aliis suis bonis Mobilibus et immobilibus, presentibus et futuris in partibus dalmatie siue sclavonie existentibus et consistentibus nec non in Anulis aureis et omnibus lapidibus pretiosis quos hic in urbe habet suum heredem instituit, fecit ac ore proprio nominauit D. Guidum Clouium ex. q. fratre suo nepotem ita quod nil aliud ex bonis ipsius testatoris petere possit.“ (prijepis dijela oporuke prema: Pelc 1998, 215.)
[v] O datumu i mjestu smrti vidi posebno: Borghini 1584.; Ivan Golub, „Nuove fonti su Giulio Clovio“, Paragone, 359-61(1980),124-128.
[vi] O ostavštini crkvi Sv. Petra u okovima navedenoj u Klovićevoj oporuci te o sahrani u istoimenoj crkvi vidi: Golub 1980, 124ss; Pelc 1998, 114.214; Valerija Macan, Giorgio Giulio Clovio ovvero l’ultima grande staggione dell’arte della miniatura, Roma, 2009. (Doktorska disertacija, Papinsko Sveučilište Gregoriana), n.cat.111. Golub je nastojao ući u trag slikama koje je Klović oporučno ostavio sakristiji ove crkve. O ovim slikama vidi: Ivan Golub, „Juraj Julije Klović Hrvat (1498-1578)“, Peristil. Zbornik radova za povijest umjetnosti, 20 (1977), 51-52.
[vii] Testament je objavljen u: A[ntonino] Bertolotti, „Don Giulio Clovio. Principe dei miniatori“, Atti e Memorie delle R. Deputazioni di Storia Patria dell’Emilia, Nuova Serie, vol. VII., Parte II., Modena 1882., 259-279. Za hrvatski prijevod vidi u: Pelc 1998, 113-138. O problematici datuma rođenja vidi: Kukuljević Sakcinski 1878; Ivan Golub, „Prilog datiranju života Jurja Julija Klovića“, Peristil XXIV(1983)26, 127-130. Zapis o smrti pronađen je u matici umrlih Klovićeve župe u Rimu, župa San Lorenzo in Damaso: San Lorenzo in Damaso, Liber Matrimoniorum et Defunctorum: Morti 1556-1592, f. 97r. (citirano prema: Golub 1983.)
Narodna predaja spominje da se školovao u mladosti kod lokalnih fratara te da je vjerojatno pritom imao preporuke od grofova Frankopana, no nažalost nisu pronađeni povijesni izvori ili drugi povijesni tragovi o njegovoj najranijoj dobi na hrvatskom tlu ili o tome kako i na koji način dolazi do ugledne talijanske obitelji Grimani, pod čijom zaštitom započinje svoj umjetnički rad. Saznanja o njegovom životu i djelovanju crpimo najvećim dijelom iz talijanskih povijesnih i literarnih izvora. Njegov prijatelj Giorgio Vasari objavio je još za Klovićeva života već spomenutu zbirku životopisa u ono doba najistaknutijih umjetnika, slikara, kipara i arhitekata, među kojima mu je u drugom izdanju knjige posvetio i zaseban životopis. Budući da su obojica dugi niz godina živjeli zajedno u Palači Cancelleria u Rimu Vasarijevi su nam podaci bitan izvor za početak istraživanja većine podataka o Klovićevu životu i radu. Tako upravo Vasari prvi puta zapisuje da je Klović došao u Italiju u dobi od osamnaest godina i da ga je zaposlio kardinal Domenico Grimani u čijoj službi u razdoblju od tri godine crta daleko bolje nego što bi se od njega očekivalo:
„appresso al quale attese lo spazio di tre anni a disegnare di maniera, che fece molto migliore riuscita che per aventura non era insino a quel tempo stata aspettata di lui, come si vide in alcuni disegni di medaglie e rovesci, che fece per quel signore, disegnati di penna minutissimamente e con estrema e quasi incredibile diligenza.“[i]
Iako ne navodi u koji grad Italije dolazi, pretpostavljamo da je kao i sam kardinal Grimani u njegovoj pratnji putovao na relaciji između kardinalove rodne Venecije i Rima. Prva umjetnička poduka koju je primio nije bila iz minijature, već iz slikarstva. Prvi učitelj bio mu je slikar Giulio Romano koji je svoje znanje stjecao u školi velikog Raffaella od Urbina u Rimu u sklopu čije je škole osobno sudjelovao u oslikavanju Raffaellovih soba u Vatikanu (Stanze di Raffaello). Sasvim sigurno je ova najranija formacija u duhu visoke renesanse ostavila izuzetno snažan utjecaj na čitav Klovićev umjetnički izričaj, kako onaj stilski, tako i na inovativni okvir u kojem je osmišljavao sadržaj i kompozicije svojih djela. Od umjetničkih djela iz ovog najranijeg doba umjetničkog stvaralaštva nije nam ostalo sačuvano gotovo ništa, iako Vasari navodi poimenice više djela koja je Klović izradio u ovom razdoblju. Proteklih se godina pojavila minijatura pod nazivom Posljednji sud (Zagreb, Vlada Republike Hrvatske, na pohrani u depozitu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu) koju bi prema natpisu s okvira trebalo datirati upravo u ovo najranije Klovićevo razdoblje, no sumnju u ispravnost ove datacije, ali i atribucije, do sad je izrazilo više povjesničara umjetnosti te je opće uvjerenje da je ipak atribucija ovog djela Kloviću malo vjerojatna.[ii]
Budući da je kardinal Domenico ubrzo preminuo, Klović napušta obitelj Grimani te odlazi u pratnji talijanskog diplomata Alberta od Carpija (1475.-1531.) na mađarski dvor u Budim gdje ostaje djelovati u ondašnjem kraljevskom skriptoriumu kralja Ljudevita II Jagelovića (1506.-1526.).
Djela na kojima je radio za boravka u Budimu najvećim dijelom ostaju nam nepoznata, osim onih navedenih u Vasarijevu životopisu, Paridov sud i Lucrezia romana te druga „predivna djela“.[iii]
Vjerojatno je da je na putu od Italije do Budima Klović prošao preko hrvatskog teritorija pa stoga postoji i mogućnost da se na neko vrijeme zadržao i u Zagrebu. Na taj eventualno kratak boravak u Zagrebu nadovezuje se i atribucija dijela iluminacija kodeksa Zagrebačke katedrale, Misala Jurja od Topuskog, jedinog kodeksa čiji bi dio iluminacija mogao pripadati Klovićevoj ruci, a koji se i danas čuva u ovoj Riznici.[iv]
Nakon što napušta Budim kao pratnja kralja Ljudevita sudjeluje u Mohačkoj bitci 1526. godine u kojoj je kralj ubijen, a Klović se uspijeva živ vratiti u Rim. Po povratku u Vječni Grad je kratko vrijeme radio za kardinala Lorenza Campeggia za kojeg je navodno izradio jednu „Madonna di minio“ te se posvetio studiranju Michelangelovih djela: „d’imitare con ogni sforzo l’opere di Michelangolo“.(Vasari 1568, 1327.). Nažalost ni jedno od do sad identificiranih Klovićevih djela, koliko nam je poznato, nije narudžba kardinala Campeggia, a osim ovog Vasarievog zapisa za sad ne postoje druge informacije o njihovoj suradnji.
Uskoro je još jedna velika nesreća zadesila Klovića kada je cijeli grad Rim 1527. godine u nekoliko dana opljačkan, a među mnogobrojnima zarobljen je i sam papa Klement VII. (1523.-1534.), Giulio de’ Medici, pa i Julije Klović. Ove životne okolnosti su ga do te mjere potresle da se zagovorio Djevici Mariji da će izabrati put posvećenog života ako preživi i ovu katastrofu. Molba mu je uslišana, preživio je pljačku i zarobljeništvo te vjeran obećanju uskoro ispunjava dani zavjet – ulazi u red Regularnih kanonika Kongregacije Presvetog Spasitelja. Od nedavno nam i dodatni povijesni izvori detaljnije potvrđuju Klovićev boravak u samostanima ovog reda na području današnje Italije uz pomoć kojih pratimo Klovićev put unutar nekoliko samostanskih kuća za razdoblje koje je proveo u redovničkim zajednicama. Iako je prema onome što nam kaže Giorgio Vasari 1527. godine navodno ušao u samostan sv. Ruffina u Mantovi, gdje se i zaredio, službeni upis Klovića kao novicija nalazimo tek za 1529. godinu i to u samostanu San Michele u Candiani u Padovi.[v] Budući da se u prvoj godini ulaska u samostan kandidat nije upisivao u evidencijske knjige redovnika, moguće da je Julije ipak bio i ranije u samostanu u Mantovi, no zapis o tome osim Vasarievog navoda nije pronađen. Najvjerojatnije je pak da svoje redovničke zavjete kao novicij polaže u samostanu San Michele u Candiani jer će se upravo ondje i vratiti 1560. godine po odredbi bule Svetog Oca pape Pia IV. (1555.-1559.), Angela de’ Medicia, koja je svim redovnicima koji su izbivali trajno iz redovničkih kuća naložila da se jave u svoj matični samostan u kojem su položili zavjete.[vi]
Nešto više od godine dana Klović ostaje u Candiani, no potom napušta Padovu i 1531. dolazi u Veneciju, u samostan i crkvu San Antonio di Castello.[vii] Igrom slučaja ili nečijom osobnom željom ondje dolazi ponovno u kontakt s obitelji Grimani koja je posebno navezana na ovu crkvu, budući da ondje leže sahranjeni posmrtni ostaci dužda Antonia, sina Domenika i nećaka Marina Grimania. Samostan je u to doba i od posebnog kulturnog značaja za grad Veneciju, budući da je nakon smrti Domenika upravo ovdje prenesen najveći dio njegove osobne biblioteke ispunjene brojnim vrijednim djelima koja je sakupljao za života i preko poznanstava s istaknutim intelektualcima onog vremena, kao i iznimno bogata zbirka umjetnina.[viii] Ovdje se Klović mogao u miru posvetiti studiju minijature i osobnoj pobožnosti unutar tišine samostanskih zidina.
Boravak u samostanima regularnih kanonika potrajao je još nekoliko godina pa ga tako 1532. godine nalazimo u Trevisu, potom 1533. u Ravenni u samostanu Svetog Ivana Evanđelista, da bi zatim 1534. godine definitivno prešao u službu kardinala Marina Grimania i napustio zauvijek samostanski život.[ix]
Za vrijeme ovog relativno kratkog boravka u talijanskim samostanima vjerujemo da je susreo najmanje dvojicu istaknutih minijaturista onog vremena (Girolama dai Libri i već spomenutog Giulia Romana) s kojima izrađuje iluminacije pojedinih kodeksa te vjerojatno uči nove vještine u minijaturi. Pretpostavlja se da je i Girolamo izvršio određeni utjecaj u formaciji Klovićevog minijaturnog izražaja te da su radili zajedno na određenim projektima gdje nam je od njihova zajedničkog rada ostao poznat fragment Korala (danas u Windsor Castel Royal Collectionu). Iz ovog nam razdoblja dolazi i fragment s inicijalom „K“ koji je vjerojatno pripadao Kyirialu (danas u Pinacoteci Tosio-Martinengo u Bresci). Iako pripadaju istom razdoblju, tek je za utvrditi jesu li možda ova dva fragmenta izvorno pripadala istom, ili se radi o dva različita rukopisna kodeksa.[x] Svakako se radi o ostacima najstarije rukopisne knjige koju je Julije iluminirao kao redovnik u samostanu, i to vjerojatno prije 1530. godine, možda upravo o velikom koralu kojeg spominje i Vasari u Julijevom životopisu.
Giulia Romana navodno susreće u Mantovi po treći puta. Od njega je, prema riječima Vasaria, Julije preuzeo i studirao rad na minijaturi, ali i studirao „monumenta antica romana“ koje je Romano već ranije dobro upoznato radeći u Raffaellovoj školi u Rimu. Ova „monumenta“ će Klović vrlo često koristiti kao modele za minijature, ponajviše u ornamentalnim okvirima listova rukopisnih knjiga. Svakako je rimske iskopine i famozne tada novootkrivene freske mogao naknadno i osobno vidjeti i proučavati, budući da će veći dio ostatka svog životnog vijeka provesti u Rimu. One su ujedno postale svojevrsna moda u cijeloj likovnoj umjetnosti XVI. stoljeća, a Klović ih nastavlja koristiti kombinirajući raznovrsnost cvjetnih i životinjskih motiva u bogato ukrašene dekorativne okvire listova rukopisnih knjiga.
U više navrata izvori spominju Klovićevu bolesnu nogu koja je nakon dužeg vremena ipak ozdravila. Uz mnogobrojne izvore o tome nam govori, kao možda najpouzdaniji za ovo pitanje, i zapis pronađen u rukopisnoj knjizi iz 1534. godine koju je ispisivao sam Klović za vrijeme posljednjeg razdoblja boravka u samostanima (Memorie della Chiesa di S. Maria Maggiore di Treviso. Treviso, Biblioteca Comunale, MS. 646.) [xi] Ovaj je rukopis objavio još 1597. Bernardino Guidoni, također Lateranski regularni kanonik.[xii] Kako stoji u rukopisu, sam je Klović započeo pisati ovu knjigu, a njegov autograf nalazi se uz prolog na početku knjige kao i na rubu 26. stranice koja donosi njegov životopis. Za dvije manje minijature koje se nalaze na ova dva lista vjerujemo da su rad Klovićevih ruku.
U ovom kratkom zapisu Klović u prvom licu pripovijeda kako mu je po zagovoru Blaženoj Djevici Mariji noga čudom ozdravila, dakle još dok je boravio kao redovnik u samostanu u Trevisu. Nije u potpunosti jasno o kojoj se vrsti tegoba noge na kraju radilo, jer dok Vasari govori o nozi koju je nesretnim slučajem slomio dok je prelazio iz jednog samostana u drugi, Klović u rukopisnoj knjizi iz Trevisa govori o „rani“ te spominje da je u jednom momentu bila ponuđena i amputacija kao jedino rješenje, što daje naslutiti da je problem bio izuzetno ozbiljne prirode. Vasari ujedno navodi da je rana nastala od slučajnog pada za vrijeme boravka u samostanima, dok spomenuti Klovićev rukopis navodi da se radi o rani nastaloj za vrijeme pljačke Rima još 1527. godine koja se s vremenom pogoršala. Također se prema Vasarijevu zapisu čini da je bolesna noga bila glavni razlog zašto ga kardinal Grimani uzima u svoju službu (1534.g.) i uopće ne spominje čudesno ozdravljenje u Trevisu (Vasari 1568, 1327). Sigurno je da je Klović imao zdravstvenih problema s nogom iako ne možemo sa sigurnošću utvrditi koje su vrste bili i na koji su način i kada točno izliječeni. Iako je vrlo vjerojatno da bi kardinal Grimani želio pomoći Kloviću da ozdravi, pretpostavljamo da je imao na umu u prvom redu Klovićeve iluminatorske sposobnosti kada ga je uzeo pod svoju zaštitu.
___________________
[i] Vasari 2004,1326.
[ii] Minijaturu Posljednji sud otkupila je Vlada Republike Hrvatske na dražbi Sotheby’s u Londonu 05. srpnja 2006., a donji dio prikaza pokazuje izuzetnu ovisnost o Klovićevoj minijaturi Posljednji sud iz Lekcionara Towneley. Više o tome u: Julije Klović najveći minijaturist renesanse, Zagreb, 2012. (katalog izložbe, Galerija Klovićevi dvori 2012-2013.)., cat.br.16; Anne-Marie Eze, „Abbé Luigi Celotti and the Sistine Chapel Manuscripts“, Rivista di storia della miniatura, 20(2016), 147-149.
[iii] „Per che essendosi portato bene in questa prima opera, si condusse per mezzo del signor Alberto da Carpi, il quale allora serviva in Ungheria, al servizio del re Lodovico e della reina Maria, sorella di Carlo Quinto. Al quale Re condusse un giudizio di Paris di chiaro scuro che piacque molto, et alla Reina una Lucrezia romana che s’uccideva, con alcune altre cose, che furono tenute bellissime.“ (Vasari 2004, 1327.) O radu na dvoru u Budimu vidi također: Ilona Berkovitz, Illuminated Manuscripts in Hungary, centuries XI-XVI, Shannon, 1969., 92; Vinko Zlamalik, „Iluminacije misala biskupa Šimuna Erdödya“, Peristil XXIV(1983)26, 119-121.
[iv] O Misalu Jurja od Topuskog vidi: Zlamalik 1983; Berkovitz 1969, 67. 92; Dragutin Kniewald, „Misal čazmanskog prepošta Jurja de Topusko i zagrebačkog biskupa Šimuna Erdodya“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Knjiga 268 umjetničkog razreda 4, Zagreb, 1940., 44-84; Dragutin Kniewald, Iluminacija i datacija zagrebačkih liturgijskih rukopisa, Zagreb, 1944.; Dragutin Kniewald, „Latinski rukopisi u Zagrebu“, u: Minijatura u Jugoslaviji (katalog izložbe), Zagreb, Muzej za umjetnosti obrt 1964., 20.293; Enes Quien, Minijature gotičkog stila u misalima Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 2002. (Sveučilište u Zagrebu, magistarski rad), 37.47.60.; Riznica Zagrebačke katedrale, Vladimir Magić, Zagreb, 1983.; Macan 2009, Catalogo delle opere di Giulio Clovio, n. cat. 1.
[v] „[…]in tanta miseria ricorse all’aiuto divino, facendo voto, se usciva salvo di quella rovina miserabile e di mano a que’ nuovi farisei, di subito farsi frate. Onde essendosi salvato per grazia di Dio, e condottosi a Mantova, si fece religioso nel monasterio di San Ruffino dell’Ordine de’ canonici regolari Scopetini, essendogli stato promesso, oltre alla quiete e riposo della mente e tranquill’ozio di servire a Dio, che arebbe comodità di attendere alle volte quasi per passatempo a lavorare di minio.“ (Vasari 2004, 1327). O pronađenim izvorima koji svjedoče o prisutnosti u samostanima regularnih kanonika vidi: Sergio Longhin, “Nuove fonti su Giulio Clovio”, u: Klovićev zbornik. Minijatura-crtež-grafika 1450.-1700. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa povodom petstote obljetnice rođenja Jurja Julija Klovića, Milan Pelc (ur.), Zagreb, 2001.,17-31.
[vi] Klović 29. travnja 1560. moli u pismu kardinala Farnesea za dopuštenje da ode u Candianu kako bi izvršio dužnost prema odredbi bule pape Pia IV. Detalje o pismu vidi u: Amadio Ronchini, „Giulio Clovio“, Atti e Memorie delle RR. Deputazioni di Storia Patria per le Province Modenesi e Parmensi, vol. III (1866), 268; Kukuljević Sakcinski 1878, str. 72, pismo br. VII; Pelc 1998, 193-4; Macan 2009, n.cat.42.
[vii] Longhin 2001, 25.
[viii] O mecenatizmu Grimania vidi: Pio Paschini, Il cardinale Marino Grimani ed i prelati della sua famiglia, Roma 1960., 83-89; Pio Paschini, Domenico Grimani cardinale di S. Marco (†1523), Roma 1943., 146-160; Marilyn Perry, „Cardinal Domenico Grimani’s Legacy of Ancient Art to Venice“, Journal of the Warburg and Courtauld Institutes, vol. XLI (1978), 215-244.; Caterina Furlan, „Domenico, Marino e Giovanni Grimani tra passione per l’antico, gusto del collezionismo e mecenatismo artistico“, u: I cardinali della Serenissima, Caterina Furlan e Patrizia Tosini (ed.), Milano, Cinisello Balsamo, 2014, p. 31-73. (Biblioteca d’arte 46).
[ix] Dispensa nam do danas nažalost nije pronađena kako u originalu, tako niti u prijepisu, iako znamo sa sigurnošću da je od pape ishođena najvjerojatnije 1534. g. na zahtjev kardinala Grimania. To potvrđuje i činjenica da su istraživanja redovničkih knjiga Sergia Longhina potvrdila Klovićevu prisutnost u samostanima posljednji puta za godinu 1533. u Ravenni nakon čega ga se više ne spominje niti u jednoj od redovničkih kuća. (Longhin 2001., 25-28.) Svakako u tom pogledu slaže se i zapis Giorgia Vasarija koji prijelaz iz samostana u službu Grimania pripisuje lošem ophođenju redovnika i liječnika s Klovićem: „[..]al monasterio di Candiana, vi dimorò senza guarire alcun tempo, essendo forse male stato trattato, come s’usa, non meno dai padri che da’ medici. La qual cosa intendendo il cardinal Grimani, che molto l’amava, per la sua virtù ottenne dal Papa di poterlo tenere a’ suoi servigii e farlo curare.[..]“ (Vasari 2004, 1327.) Već 1536. Grimani daruje Kloviću prihode župe sv. Bartolomeja u Torgianu što potvrđuje njihov zajednički boravak u Perugi. (Golub 1980, 121-123.)
[x] Jonathan J.G.Alexander, „Giulio Clovio ‘pictor nulli secundus’“, u: Il Lezionario Farnese, Jonathan J.G. Alexander (ur.), Modena, 2008., 17-18.
[xi] Više o ovoj rukopisnoj knjizi vidi u: Mirella Levi d’Ancona, „Un libro scritto e miniato da Giulio Clovio“, u: Contributi alla storia del libro italiano: mischellanea in onore di Lamberto Donati, Firenze 1969, 197-209.; Pelc 1998; Longhin 2001.)
[xii] Bernardino Guidoni, Miracoli più segnalati, fatti del grande Iddio per intercessione di Maria Vergine [..] La cui effigie è tenuta [..] nel celebre Tempio di S. Maria Maggiore di Trevigi, Treviso, E. Dehuchino, 1597.
Dok je tako kao redovnik boravio u Veneciji, slučajno ili ne, sudbina ga je ponovno dovela u blizinu obitelji Grimani. Boraveći s redovnicima u crkvi svetog Antonia di Castello koja je usko navezana na obitelj Grimani, Klović ponovno susreće Marina Grimania, nećaka pokojnog Domenica za kojeg je radio desetak godina ranije. Prošlo je još ipak neko vrijeme od Klovićevog dolaska u venecijanski samostan (1531.) do definitivnog napuštanja redovničkog života i prelaska u njegovu trajnu službu (1534.). U ovom venecijanskom samostanu svakako su postavljeni temelji za njihovu daljnju suradnju koja će potrajati nekoliko godina i rezultirati nekolicinom izvanrednih iluminiranih kodeksa. Njihova intenzivna suradnja započinje nakon što je 1534. godine Marino od pape ishodio već spomenuto oslobođenje od obveze boravka u samostanu te ga uzima u osobnu službu na dvoru. Odmah potom odlaze zajedno u Perugiu gdje Klović započinje rad na iluminacijama prema Marinovim narudžbama. Dvije godine kasnije (u kolovozu 1536.) kardinal je još jednom pokazao brižnost prema Kloviću: ovog puta nastoji mu osigurati izvor stalnog prihoda te mu daruje pravo da ubire prihode župe sv. Bartolomeja iz obližnjeg Torgiana kako se to običavalo u crkvenim krugovima.[i] Ovaj će prihod Klović uživati čini se samo godinu dana, a o čemu nam svjedoči spomenuto pismo biskupa Nardia iz listopada 1537. [ii] Odmah potom je Klović vjerojatno napustio Perugiu, krajem 1537. ili početkom 1538. godine, a kratko nakon povratka u Rim završit će i razdoblje službovanja kod Grimania (svakako najkasnije do 1541. godine) te će prijeći u službu tada jednog od najvećih kardinalskih mecena rimske umjetnosti, u službu kardinala Aleksandra Farnesea.
Francisco de Holanda je u svojim memoarima opisao osobni susret s Klovićem koji se dogodio 1538. godine kada ga je posjetio u kardinalovoj palači u Rimu. Pritom ga naziva „il piu’ colto tra tutti i miniaturisti di questo mondo“.[iii] Ovim opisom susreta svjedoči nam da je Klović 1538. godine doista u Rimu i izrađuje minijature te kolorira, između ostalog, i minijaturu za samog Francisca. Iako znamo da je tijekom života po narudžbi kolorirao crteže drugih majstora upravo zbog cijenjenosti njegove tehnike i umijeća nanošenja boja, ova nam je njegova djelatnost gotovo u potpunosti nepoznanica. Još jedna vrijednost ovog zapisa je i ta što nam spominje nekoliko pojedinačnih minijatura koje je Klović tom prilikom pokazao Franciscu jer je upravo tada na njima radio, a koje su nam na svu sreću i danas sačuvane te se smatraju pouzdano autentičnim Klovićevim djelima: Sveti Pavao osljepljuje Elima ispred rimskog prokonzula Sergeja Paola (Pariz, Museè du Louvre, Departements des Arts Graphiques, Fonds des dessins et miniatures, Petit format, RF 3977), Tri teološke vrline: vjera, nada i ljubav (Pariz, Museè du Louvre, Departements des Arts Graphiques, Fonds des dessins et miniatures, Petit format, RF 3978), i Ganimed (Firenza, Museo di Casa Buonarroti, Inv. 1890, n3516).
„Tada nam don Julije pokaže Ganimeda kojeg je iluminirao prema Michelangelovu crtežu u vrlo nježnoj izvedbi – prvi rad po kojemu je u Rimu postao poznat. Potom smo se divili jednoj vrlo uspjeloj Veneri, a naposljetku i dvama velikim listovima za neku knjigu. Na prvom bio je na sitnoslikarski način prikazan sveti Pavao, koji pred rimskim konzulom slijepcu otvara oči, a na drugom alegorija ljubavi (Caritas), okružena s više likova, kako između korintskih stupova i krasnih građevina korača ususret promatraču – po mom mišljenju najodličnija minijatura koja uopće može postojati. Jer flandrijske minijature za njom toliko zaostaju, da mi se čak i najbolje koje sam od njih vidio ne čine vrijednima spomena – a vidio sam ih zaista mnogo“[iv].
Za prve dvije minijature vjeruje se da su izvorno sačinjavale (ili pak trebale biti izvorno dio) rukopisne knjige Komentar poslanice svetog Pavla apostola Rimljanima (London, Trustees of Sir John Soane’s Museum, Soane Museum, MS. 11 (vol. 143)) iluminiranog u to doba za kardinala Grimania budući da i sam Francisco navodi da se radi o „listovima za neku knjigu“, a i minijatura Tri teološke vrline prikazuje grb kardinala Grimania.[v] Klovićevih sačuvanih prikaza Ganimeda, sa sigurnom ili manje vjerojatnom atribucijom, imamo i danas nekoliko, no niti za jedan ne bismo mogli reći da je u potpunosti dovršena minijatura, iako svi primjerci odaju isti model prema crtežu Michelangela Buonarrotia izrađenog za Tommasa de’ Cavalieria.[vi]
Osim spomenutih pojedinačnih minijatura iz ovog razdoblja datira još nekoliko najizvrsnijih Klovićevih kodeksa koje je izradio za Marina Grimania: Časoslov Stuart de Rothesay (London, The British Library, MS: ADD. 20927.), Evanđelistar Grimani (Venecija, Biblioteca Nazionale Marciana, lat. I, 103 (=11925)) te svakako rukopisni primjerak zbirke poezije Euriala d’Ascolia, Stanze sovra L’impresa del’Aquila (Beč, Österreichische Nationalbibliothek, Ms. 2660) koja je izrađena kao poklon za Karla V. Habsburškog (1500.-1558.). Ova posljednja (zbirka poezija) vjerojatno je prvo od brojnih Klovićevih djela koja će dospjeti u ruke carske obitelji, a koja je iznimno cijenila i potraživala Klovićeve minijature. Posebno će Karlov sin Filip II. posvetiti pažnju sakupljanju Klovićevih minijatura, a osobno će ga i pozvati kao minijaturista da djeluje u scriptoriumu novoizgrađenog samostana El Escoriala u Španjolskoj.[vii]
Posljednjih godina djelovanja za Marina Julije započinje izrađivati svoje grandiozno djelo i ujedno prvo iluminirano za svog narednog doživotnog mecenu, kardinala Aleksandra Farnesea (1520.-1589., kardinal od 1534.), nećaka pape Pavla III Farnesea (1534.-1549.): famozni Časoslov Farnese (New York, The Pierpont Morgan Library, MS. 69). Završio ga je 1546. godine nakon punih devet godina rada pa stoga posao iluminiranja vjerojatno preuzima 1537. dok još radi i živi na dvoru Grimanija u Perugi, ili odmah po povratku u Rim 1538. U isto to vrijeme je i definitivno preselio u Rim gdje ga vrlo brzo susreće de Holanda. Još uvijek ostaje otvoreno pitanje kada je točno u razdoblju od naredne četiri godine (od 1538. do 1541.) Julije prešao k meceni Farneseu. Povjesničarka Perez de Tudela uspjela je sa sigurnošću utvrditi da se na Farneseovom dvoru nalazio 1541. g. i od tada nadalje je stalan „familiare“ ovog kardinala uveden u popise članova palače della Cancelleria u Rimu. Točan datum i razlog prelaska k Farneseu i nadalje ostaju nepoznanica.[viii]
___________________
[i] U Arhivu regularnih lateranskih kanonika u Svetom Petru u okovima u Rimu nalazi se privilegij kardinala Marina Grimanija kojim je darovao Kloviću prihode župe Sv. Batolomeja u Torgianu pokraj Perugie datiran 24.08.1536. u Perugi. (Roma, Archivio della Congregazione dei Canonici Regolari Lateranensi, San Pietro in Vincoli, M. 665) Vidi: Golub 1973-4, 68; Golub 1977, 46-49. 56-57; Golub 1980, 122ss.
[ii] Posljednje pisano svjedočanstvo o njegovu boravku u Perugi odnosno Torgianu je od 4. listopada 1537. godine iz pera biskupa od Urbina, Giacoma Nardia u kojem detaljno opisuje Klovićev pokušaj da uzme u posjed pripadajući mu prihod župe sv. Bartolomeja za godinu 1537. (Macan Lukavečki Valerija, “Clovio tra Roma e Torgiano nel 1537”, Bogoslovska smotra 90 (2020) 5, 1079-1093.). Već ga 1538. u Rimu nalazi i susret s njime opisuje Francisco d’Ollanda. (vidi nota 1.)
[iii] Francisco de Holanda, I Trattati d’Arte, Grazia Modroni (ed.), Livorno, Sillabe, 2003., 142.
[iv] Citat De Holanda 2003 prema prijevodu iz: Pelc 1998, 47.
[v] De Holanda 2003, 144. O ovim minijaturama i njihovoj povezanosti s rukopisnim iluminiranim primjerkom vidi: Calvillo Elena, „Romanita and Grazia: Giulio Clovio’s Pauline Frontispieces for Marino Grimani“, The Art Bulletin, vol. LXXXII (June 2000) n.2, 280-297; The Painted Page: Italian Renaissance Book Illumination, 1450-1550, Alexander Jonathan James Graham (ur.), London 1994, n.cat. 133; Maria Cionini Visani, „Un itinerario nel manierismo italiano: Giulio Clovio“, Arte veneta, 25(1971), 126.; Maria Cionini Visani, Julije Klović, Zagreb, 1993.; Macan 2009, n. cat.4.
[vi] Nedovršena minijatura Otmica Ganimeda nalazi se u Firenci (Museo di Casa Buonarroti, Inv. 1890, n.3516), a akvarel na pergameni otkupio je i Kukuljević Sakcinski 1878. godine te ga potom poklanio Strosmayerovoj galeriji u Zagrebu gdje se i danas nalazi. Primjerak dovršenog crteža u Windsor Castle Royal Library, no.457. te u Parizu (Museè du Louvre, Departements des Arts Graphiques, Fonds des dessins et miniatures, Petit format, Inv. 734) Primjerak slabije razine dovršenosti čuva se u Palermu kao dio albuma princa iz Torremuzza (Museo Nazionale, Palermo 5237/161). Za više detalja i dodatnu literaturu vidi: Macan 2009, n. cat. djela 16. 36. 59.66.83. Osim već spomenutih (Ganimed, Zagreb, Strossmayerova galerija; Misala Jurja od Topuskog, Zagreb, Riznica Zagrebačke katedrale; minijature Posljednji Sud, Vlada RH), u Republici Hrvatskoj danas se čuvaju i ovi Klovićevi radovi ili su njemu pripisani: minijatura Gloria in excelsis Deo-ukrasni okvir za crtež Sveta obitelj pod hrastom (Zagreb, Ured Predsjednika RH na pohrani pri Nacionalnoj i Svučilišnoj knjižnici), Klovićev autoportret (Zagreb, Strossmayerova galerija), Bogorodica s usnulim Isusom, Svetim Josipom i Ivanom Krstiteljem (Zagreb, Nacionalna i Sveučilišna knjižnica), Uskrsnuće (Zagreb, NSK) i crtež Judita i Holofern (Zagreb, Kabinet grafike HAZU).
[vii] O pozivu upućenom Kloviću da pređe u službu u escorialski scriptorium, o njegovom negativnom odgovoru te o naknadno iluminiranim kodeksima u istom scriptoriumu temeljem Klovićevih predložaka posebno vidi: Elena De Laurentiis Accornero, „Giovanni Battista Castello ‘il Genovese’, Giulio Clovio e lo scriptorium dell’Escorial“, u: Genova e la Spagna. Opere, artisti, committenti, collezionisti, Pierro Boccardo, Josè Luis Colomer, Clario di Fabio (ur.), Milano 2002, 157-165.; Elena de Laurentiis, “Giulio Clovio e la ‘escuela escurialense’” di miniatura, Rivista di storia della miniatura 18 (2014), 160-175.
[viii] Almudena Perez de Tudela, „Documenti inediti su Giulio Clovio al servizio della famiglia Farnese“, Aurea Parma, LXXXIV (maggio-agosto 2000)II, 281-307.
Jedan od najvećih mecena XVI. stoljeća u gradu Rimu bio je kardinal Aleksandar Farnese, potomak imućne rimske obitelji koja je u doba pape Pavla III. dosegla vrhunac svoje moći. Mladi kardinal u to je doba postao jedan od najbogatijih i politički najmoćnijih ljudi u gradu pa i šire. Pogotovo nakon što 1534. njegov djed istoimeni Aleksandar Farnese (r.1468.- u. 1549.) postaje papa Pavao III. (1534.-1549.) i Aleksandrova crkvena karijera naglo napreduje. Odmah po svom ustoličenju u prvom kardinalskom imenovanju djed ga je s tek navršenih 14 godina imenovao kardinalom in pectore (tajno imenovanje gdje papa obznanjuje imenovanje bez navođenja osobnog imena dotičnog kardinala), a ubrzo zatim uslijedio je i niz drugih titula.
Aleksandar je na svom dvoru u službi imao niz umjetnika među kojima se našao i Klović.[i] Iako nismo sigurni kada točno, pod kojim uvjetima i iz kojih razloga Klović prelazi iz Marinove u Aleksandrovu službu, svakako znamo da se najkasnije početkom 1541. godine već nalazi kod Farnesea u Rimu. Od 1543. nadalje i iz čitavog niza privatnih pisama pratimo njegov životni put dok radi na minijaturama za Aleksandra, ali i za druge povremene naručitelje. Do kraja života ostaje u privrženoj i poniznoj službi proživjevši uz Aleksandra njegove osobne i obiteljske uspone i padove. Razdoblje ove službe obuhvaća punih trideset i sedam godina unutar kojih Klovićev životni put ne pokazuje velike oscilacije ili pak drastične promjene životnih okolnosti, unatoč onima koje bilježi povijest obitelji Farnese. Konstanta tih godina je Julijev sve veći polet minijaturističke karijere koju je gradio unoseći minijature u elitističke pore europskog dvorskog miljea no u isto vrijeme živi u mirnoći sjene ove velike crkvene i političke ličnosti onog vremena koja je pak neprestano eksponirana u javnom životu.
Najpoznatiju Klovićevu iluminiranu rukopisnu knjigu, Časoslov Farnese, naručio je upravo mladi kardinal Aleksandar želeći u njoj ovjekovječiti zlatno doba svoje obitelji koje je živjela upravo tih godina.
„Iulius Clovius Macedo Monumenta haec Alexandro Farnesio cardinali domino suo faciebat MDXLVI“ zapisano je na kolofonu ovog časoslova.
Julije je s ponosom pokazivao ovo svoje remek djelo do posljednjih dana svoga života, a i kardinalu je značio očigledno isto toliko kada je izričito zabranio da se ikada proda nakon njegove smrti ili otuđi iz obiteljskog vlasništva na bilo koji drugi način. Iako u pojedinim prikazima sličan Časoslovu Stuart de Rothesay kojeg je iluminirao nekoliko godina ranije za Marina Grimania, ovaj je daleko kompleksniji i razrađeniji, s daleko većim brojem iluminacija koje na vrlo zanimljiv način isprepliću sakralnu i profanu tematiku. Brojne su zanimljive studije objavljene o ikonografiji ovog časoslova, a one i dalje ostaju nepresušni izvor za nove analize koje nastoje odgonetnuti njihov smisao. Zajednička linija cijelog ikonografskog programa i ključ za čitanje svih detalja je proslava Aleksandrove osobe i obitelji Farnese u duhu onog vremena.[ii] Ovaj je iluminatorski zadatak Julije doista odradio veličanstveno do svakog detalja, ostavio niz fotografija onog vremena kao što su karnevalska utrka bikova na Testacciu (41v-42r), ili prikaz Napuljskog zaljeva (f.20v-21r), Tijelovska procesija ispred bazilike Svetog Petra u Rimu ( 72v-73r).
Klović izrađuje i minijature za papu Pavla III. Farnesea, iako nam pojedinačne minijature niti portret samog pape kojeg je navodno izradio (osim one u Časoslovu Farnese na f. 34v.), a ni iluminirani kodeksi nisu ostali sačuvani.[iii]
Mjesečno je primao 10 dukata kao plaću, pojedine darove, imao je dvojicu osobnih slugu na raspolaganju i jednog konja, no ispočetka čini se da, osim toga, za pojedine minijature koje je izradio u njegovoj službi (barem do 1544. godine) nije primao nikakve dodatne naknade na što se čak ozbiljno odlučio požaliti.[iv] Zbog toga je razmišljao i o mogućnosti da ipak ode u službu nekog drugog mecene.
U isto vrijeme još jedan veliki mecena onog vremena, vojvoda Cosimo de Medici iz Firence, traži od Julija da za stalno prijeđe u njegovu službu. Tih godina vojvoda je bio u potrazi za velikim umjetnicima koje je nastojao pridobiti da rade za njega na dvoru u Firenci pa je s tim ciljem molba upućena i Kloviću no na kraju od ovih pregovora nije bilo pozitivnog ishoda. Obitelj de Medici i nadalje je ostala Julijeva dobra „mušterija“ uvijek u potražnji za novim minijaturama, a Julije je ostao cijeli život Aleksandrov dvorjanin. Vjerojatno se promijenila i svota samog prihoda jer znamo da je kasnije dobivao isplate i za pojedinačne minijature koje je izrađivao za raznorazne klijente diljem Europe. I prethodne 1543. godine izrazio je nezadovoljstvo ritmom plaćanja u novoj službi dok je „pod zaštitom signor Maffea“ koji je brinuo o njegovom uzdržavanju te ga opskrbljivao sa „svime uobičajenim“ no što iz nekog razloga „nije uvijek [bilo] dovoljno“ te je osobno od Aleksandra zatražio da mu se „dade nešto povrh plaće, koliko Vam se više čini prikladnim, kako bih mogao zimsku odjeću zamijeniti ljetnom“.[v]
Osim pritužbi na financijske prihode u istom pismu spominje i portrete dviju mladih rimskih žena koje izrađuje prema želji kardinala, Settimie de la Zeccae i Faustine Mancini. Njihovi minijaturni portreti identificirani su u sceni Obrezanja Gospodinova unutar Časoslova Farnese (f. 34v.) zajedno s portretom pape Pavla III. u liku Velikog svećenika, no vjerujemo da je Klović za kardinala izradio i njihove zasebne minijaturne portrete, budući da se i kao takvi i spominju u izvorima. Više pisama i literarnih izvora spominje Klovićevu izvrsnost u izradi minijaturnih portreta koje su ljudi nosili u medaljonima sa sobom oko lančića ili čuvali na skrovitom mjestu ili u kutijama, no povijest je htjela da nam je do danas sačuvana tek nekolicina ovakvih primjeraka, ma koliko bio u ono doba po njima slavan.[vi] Time nam je uskraćena još jedna velika i vrlo važna karika u lancu poznavanja Klovićevog opusa i načina rada.
Već su spomenute okolnosti u kojima Klović zajedno s Aleksandrom 1551. godine dolazi na dvor de Medicia u Firenzu gdje ostaje tijekom narednih nekoliko godina. Ondje započinje izradu čitavog niza minijatura koje želi dovršiti prije povratka u Rim.
Dotične „cose divine“ (božanske stvari) bile su najvećim dijelom narudžbe vojvotkinje koja ih je osim za sebe osobno naručivala i kako bi ih odašiljala kao poklone na dvorove diljem Europe i tako ishodila određenu milost za članove svoje obitelji i za postizanje određenih političkih ciljeva.
Njegove su minijature bile izuzetno cijenjen i prikladan diplomatski poklon koji je mogao zadovoljiti i najistančaniji carski ukus pa tako znamo da 1553. vojvotkinja šalje Klovićevu minijaturu caru Karlu V. a o samoj pošiljci sačuvana su pisma korespondencije tajnika Cosima I. de Medicia (1519.-1574.) i ambasadora Karla V., Pierfilippa Pandolfinia. No među najpoznatijima su do danas u Firenci u Gabinetto Disegni e Stampe degli Uffizi čuvane Raspeće s Marijom Magdalenom, Skidanje s križa, Portret žene/Djevica od Navještenja, Ivan Krstitelj u pustinji svi najvjerojatnije za datirati u vrijeme boravka u Firenci 50-ih godina XVI. stoljeća, te Klovićev Autoportret koji se datira desetljeće kasnije.
Iz nedavno otkrivenog pisma znamo da je Klović definitivno u nekom razdoblju svog života boravio i u Francuskoj gdje je navodno izradio još jednu danas izgubljenu sliku, prikaz svete Uršule, no osim ovog nemamo nikakvih drugih podataka o ovom putovanju.[vii]
Nekoliko godina kasnije (1556.) još jednom kardinalov loš odnos s aktualnim papom Pavlom IV. (Giovanni Pietro Caraffa) odveo je Aleksandra i Klovića zajedno s njime iz Rima – ovog puta u Parmu kod brata Ottavia Farnesea. Ducato di Parma pripadalo je obitelji Farnese te je ono bilo sjedište vojvode Ottavia. U osobi vojvotkinje Margherite od Austrije (1522.-1586.), kćeri cara Karla V., Klović je pronašao ženu koja će njegove minijature vrlo rado prosljeđivati na carski dvor Karla V. i Filipa II. koji su joj bili vrlo dobro poznati. Kardinal je u Parmi boravio tek nekih pet do šest mjeseci (studeni/prosinac 1556.- travanj 1557.), no i ovog puta zbog narudžbi novih minijatura Klović ostaje dulje vrijeme u gradu.
Jedna od poklonjenih Klovićevih minijatura kojoj možemo slijediti trag je “Sveta obitelj i ženske figure”, a vojvotkinja ju je osobno naručila te poslala na dvor Filipa II. u Bruxelles kako bi ishodila milost za svog sina kojeg će uskoro tamo odvesti na završetak studija i povjeriti ga bratu Filipu.
Bogato dokumentiranu organizaciju slanja ove minijature pratimo putem korespondencije dvojice obiteljskih zastupnika na spomenutom dvoru, Ruy Gomeza de Silve i Giuliana Ardingellia, što sve govori i o izuzetnoj cijenjenosti i vrijednosti ovih minijatura. Svakako za još jednu minijaturu koju poznajemo znamo da je trebala biti poslana iz Parme Filipu II., a danas je prisutna u Muzeju Lazaro Galdiano u Madridu (Sveta obitelj sa svetom Elizabetom i Ivanom). Za nju također postoji čitav niz zapisa u inventarima koji bilježe njenu prisutnost u vlasništvu Karla V. od 1558. nadalje. Na isti način utvrđena je povijest minijature David i Golijat (Pariz, Musée Marmottan) koja je 1557. darovana Filipu II. Klović će i kasnije izrađivati minijature za vojvotkinju od Parme, a i susretat će je za nerijetkog boravka u Piacenzi i Coreggiu.
No osim iluminiranih rukopisnih knjiga, pojedinačnih minijaturnih slika malih dimenzija koje je izrađivao i koje su bile najtraženije (a od kojih ovdje spominjemo tek neke od njih), ono što nam je danas ostalo sačuvano u najvećoj mjeri su brojni Julijevi crteži ali i grafike. Klović je u ovoj zreloj fazi svog stvaralaštva ušao u svijet grafike, što pokazuje koliko je ustvari pratio društvena kretanja i uočio važnost novog medija.
„Cijeloga života prikupljao je grafičke listove drugih umjetnika, napose znamenitog Dürera, nadahnjujući se njima katkad pri stvaranju vlastitih kompozicija. No, tek kao majstor u visokim godinama, upoznavši izvanrednog bakroresca Cornelisa Corta, posvetio se izradi predložaka za grafike.“[viii]
Danas imamo iznimno velik broj pojedinih motiva koji su gotovo pa identični jer potječu od istih modela bilo da ih je izradio Klović sam, ili su ih drugi umjetnici kopirali prema njemu.
___________________
[i] O Kloviću i njegovoj ulozi na dvoru kardinala Farensea te o ulozi kardinalova umjetničkog savjetnika vidi: Robertson 1992, 29-30. O kardinalovim savjetnicima (letterati) vidi: Robertson 1992., 208-232.
[ii] Od literature o časoslovu od najznačajnijih vidi: Webster Smith, Das Stundenbuch des Cardinals A. Farnese mit den Miniaturen, Munchen 1976.; Ivana Prijatelj Pavičić, „Julije Klović i Alessandro Farnese“, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 19(1995), 93-102; Ivana Prijatelj Pavičić, „Prilog poznavanju Časoslova Farnese“, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 21 (1997), 39-47; Ivana Prijatelj Pavičić, Julije Klović. Ikonografske studije, Zagreb 1998.; Cionini Visani 1971. i 1993.; Časoslov Farnese s minijaturama Julija Klovića 2001.
[iii] Papa Pavao III. dao je 04. ožujka 1547. godine kao nagradu isplatiti Kloviću 100 scuda za poklonjenu mu minijaturu, a čiju je izradu Klović ugovorio s kardinalom Aleksandrom. Nije poznato o kojoj se minijaturi radi. O mandatu za isplatu nagrade vidi: Leon Dorez, Psaltier de Paul III, Paris 1909., 5-6; Pelc 1998, 179; Macan 2009, n.cat. fonti 17.
[iv] Pismo Francesca Babbia datirano u kolovozu 1544. Pierfrancescu Ricciu (Firenze, Archivio di Stato di Firenze, Archivio Mediceo del principato, Carteggio universale del duca Cosimo de Medici, Lettere ai segretari – Pierfrancesco Riccio, busta 1171, lettera n. 277. Ovo je pismo u pojedinoj literaturi pogrešno navođeno kao: Archivio di Stato, Fondo Mediceo, Carteggio del Maggiordomo, Pierfrancesco Riccio, Filza III, Nr. verde 1171. Vidi: Pelc 1998, 79; 188-189; Kukuljević-Sakcinski 1878, 69, pismo br. I. Vidi također: Macan 2009, 49; 407.).
[v] Pismo Julija Klovića iz Rima kardinalu Alessandru Farneseu od 25.04.1543. Parma, ASP, Carteggio farnesiano, Estero, Roma, 425. Citirano prema: Pelc 1983, 75-76.
[vi] Osim njegovih autoportreta od kojih se najpoznatiji čuva u Firenzi (Galleria degli Uffizi), od pojedinačnih minijaturnih portreta poznati su nam Portret žene (Firenze, Gabinetto Disegni e Stampe degli Uffizi), Ženski portret (Napoli, Museo di Capodimonte), Portret Eleonore od Toleda (iako literatura navodi da je portret dio privatne zbirke Vojvode od Portlanda te u depozitu pri Victoria and Albert Museum, podaci ovog muzeja ne ukazuju na to da se ova minijatura nalazi u njihovom depozitu te mi današnja kolokacija umjetnine ostaje nepoznata). Nedavno (2015.) se na dražbi u Londonu pojavio još jedan minijaturni portret pod nazivom Djevica od Navještenja pripisan također Kloviću (The Virgin Annunziate, London, Bonhams, Lot. no. 2, 8 July 2015. vidi u: Old Master Paintings, Wednesday, 8 July 2015, Lot. no. 2.).
[vii] Ivan Golub, „Pismo Gio Francesca Perande iz Rima 30. svibnja 1592. patrijarhi Kamilu Caetaniju, apostolskom nunciju u Pragu o Juliju Kloviću“, u: Zbornik II. Kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti (Zagreb, 27.-29. travnja 2006.), Zagreb, 2007., 147-158.
[viii] Juraj Julije Klović u grafici, Zagreb, 1998. 9.(Katalog izložbe, Zagreb, Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 22.list.-22.stud.1998.)
Iako već s popriličnim zdravstvenim poteškoćama i oslabljelog vida posljednje razdoblje života Julije je proveo i dalje izrađujući čudesne minijature samo sporijim tempom. O njegovim minijaturama saznajemo iz brojnih pisama pomoću kojih nastojimo identificirati i datirati njegove umjetnine, no i saznati nešto više o njegovom životu tijekom ovih godina. Osim što iluminira za potrebe kardinala Aleksandra prima narudžbe i od Margherite od Austrije i njenog supruga Ottavia Farnesea, Alessandrova brata te vojvotkinje de Medici, a preko njih je u kontaktu s brojnim drugim kupcima i budućim vlasnicima svojih minijatura.
Prvi spomen poteškoća sa vidom saznajemu iz pisma Annibala Cara pisanog u kolovozu 1557. godine u kojem se ispričava se Giulianu Ardinghelliu, commendatore-u vojvotkinje Margarete od Parme, zbog loše uspjelih crteža s prikazom „impresa“ mladog princa Aleksandra koji zbog Julijeve bolesti nisu ispali baš dobro.[i] Moguće da se već tada radilo o tzv. ječmencu na oku zbog kojeg već naredne godine (1558.) Julije odlazi firentinskom liječniku Battisti da mu napravi zahvat kojim ga je odstranio. Upaljeni kapak lijevog oka sve je više oticao i zatvarao mu oko, no čini se da je nakon ovog zahvata tegoba minula.[ii] Nakon toga izvori više ne spominju bolesno oko, no sasvim je sigurno da je Klović s vidom imao poteškoća sve do smrti što je bio jedan od glavnih problema koji su mu otežavali rad na minijaturama. Iako je imao relativno uobičajene staračke tegobe među kojima i problem s vidom, teško nam je sa sigurnošću reći do koje mjere su mu sve te bolesti otežavale rad odnosno u kojoj je mjeri on eventualno bio reduciran ili čak smanjene kvalitete zbog nemogućnosti dostatne preciznosti.
Još jedna zdravstvena tegoba za koju znamo bila je upala mokraćnih puteva koja ga je odvela u Correggio, gdje je ostao više od godine dana dok se nastojao izliječiti vodom iz toplica Lucca, iako na kraju bez konkretnih poboljšanja. Stoga će uskoro otići i u Veneciju kako bi kod nekog „valente homo“ tijekom mjesec dana drugačijom metodom postigao barem neko poboljšanje. Istim se pismom potužio kardinalu da nije već pet mjeseci primio nikakva prihoda, a novci su mu svakako bili potrebni ako za ništa drugo za pokušaje liječenja na različitim lokacijama. Značajan nam je njegov odlazak iz 1560. u samostan u Candianu kako bi izvršio odredbu pape Pia IV. prema kojoj su se svi redovnici morali u roku od šest mjeseci javiti u samostan u kojem su primili zavjete.[iii] Ovaj nam podatak potvrđuje da je cijeli život doista bio redovnik, iako ne znamo mnogo o posebnosti njegova života kao redovnika na dvoru kardinala, pa ni o samom redovništvu nakon napuštanja samostana 30-ih godina.
U ovom posljednjem razdoblju izvori nam po prvi puta spominju i Kloviće učenike, iako ne možemo isključiti da ih nije imao i ranije unatoč tome što o njima nemamo nikakvih ranijih naznaka. Kako ga je zdravlje lagano sve više napuštalo i vjerojatno sve više utjecalo na njegovu preciznost, započeo je svoje umijeće prenositi i na mlađe generacije. Osim Claudia Massarellia da Caravaggio nepoznata su nam njihova imena, no bilo ih je nekoliko, što najbolje svjedoči jedno od najzagonetnijih Julijevih iluminiranih rukopisa kojeg izrađuje u periodu od gotovo dvadeset godina i koje je na kraju i ostalo nedovršeno, Lekcionar Towneley zvan i Lekcionar Farnese.[iv] Ovaj iluminirani rukopisni kodeks iznimno kompleksne povijesti osim što su pisale ruke šest različitih scrivana iluminiralo je četvero ruku, Klović i još troje neidentificiranih minijaturista, vjerujemo Klovićevih učenika od kojih je jedan najvjerojatnije spomenuti Massarelli. Njemu Julije i oporučno ostavlja dio svojih crteža, minijatura, reljefa od voska, pa i pigmente i različite alate za iluminiranje, a on je bio i preporučeni kandidat da nakon Julijeve smrti i završi Lekcionar. Kloviću se pripisuju četiri minijature oslikane na cijelim listovima pergamene (f. 5v, 6v, 16v, 23v), a sve ostale iluminacije izrađene su u sličnom, no ipak oku primjetnom drugačijem stilu. Cijeli je kodeks i danas bez uveza, nepoznatog izvornog redoslijeda listova te pojedini listovi nedostaju jer nakon što su ga ukrale Napoleonove trupe 1798. godine iz Sikstinske kapele u Rimu, listovi su izrezani i volumen je razmontiran. Kodeks je dobio ime po engleskom kolekcionaru Johnu Towneleyu (1731.-1814.) u čije vlasništvo kasnije dolazi, a koji je dao izraditi današnji raskošan metalni uvez s insignijama obitelji Toweneley. Kardinal Farnese naručio je izradu ovog kodeksa te ga je nakon svoje smrti 1589. godine ostavio Kardinalskom zboru za upotrebu u Sikstinskoj kapeli, a gdje se sasvim sigurno i nalazio što svjedoče inventari kapele još u XVIII. stoljeću.
Osim što i dalje iluminira rukopisne kodekse, Julije nastavlja i s izradom pojedinačnih minijatura za kojima je u to doba vladao veliki interes, od obitelji de Medici iz Firence do niza minijatura koje je izradio za vojvotkinju od Parme Margaritu Austrijsku (1522.-1586.). Za dotičnu vojvotkinju izradio je, između ostalih, i danas izgubljenu minijaturu Judita i Holofern, a prema kojoj je izrađen Klovićev crtež jedan od rijetkih koji se od kada je otkupljen 1537. na dražbi u Londonu čuva u nas u Zagrebu (Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti). Ova je minijatura nakon izrade odaslana u Bruxelles gdje ju je osobno dočekala vojvotkinja i nizom sačuvanih nam pisama izražavala zahvalnost i pohvale izvrsnosti ove umjetnine, a Kloviću je odredila nagradu u visini od tadašnjih stotinu zlatnih scuda. Još je poznatija do danas sačuvana minijatura David ubija Golijata (Pariz, Musee Marmottan) koju je vidio i spomenuo još Giorgio Vasari u Klovićevom životopisu, poslana Filipu II. zajedno s Juditom.
Toskanski vojvoda Francesco I. de’ Medici (1541.-1587.) pokušao je šezdesetih godina ponovno pridobiti Julija u službu i na dvor u Firencu, budući da je četrdesetih godina isti pokušaj njegovog oca Cosima I. ostao uzaludan. No sada s još većom sigurnošću Julije odbija napustiti svog mecenu:
„Međutim, kao što znate, ja imam svojega gospodara, i stalno sam zauzet u njegovoj službi, kao što je mogao vidjeti i gospodin Giorgino. Ako se tome doda i moja starost, ne preostaje mi drugo već da kažem kako za Vas mogu izvesti poneki rad, ali malen i sporo“.[v]
Od kad je 50-ih godina Julije boravio na dvoru u Firenci nije prestao izrađivati za vojvodu i vojvotkinju pojedinačne minijature jer su ih, kako sam Francesco navodi u pismu iz 1567. godine, iznimno cijenili: „ kojemu ćemo dolično uzvratiti, jer ga zbog njegovih rijetkih vrlina nadasve cijenimo.“[vi].
U ovom razdoblju izvori ga ne spominju više kao familiare već kao virtuoso jer su njegova uloga i ugled na Farneseovom dvoru očigledno porasli tijekom godina. Stoga u ovom posljednjem razdoblju dobivamo i informacije o njegovim konkretnijim inicijativama koje ne uključuju samo izradu minijatura prema narudžbama, već i savjete i preporuke pojedinih mladih umjetnika u kojima je smatrao da se skrivaju budući talenti, a gdje je povijest pokazala da je njegova procjena bila gotovo proročka.
I dok je tih godina Julije sve lošijeg zdravlja, osim uobičajenih bolesti dogodila se i dotična nesreća zbog koje mu se stanje odjednom izuzetno pogoršalo („un accidente, che lo tenne per mort un pezzo“). Iako nam nije poznato o kakvoj se vrsti nezgode radilo ona je bila dovoljna da navede biskupa Rufina da predloži kardinalu da, za dobrobit kodeksa, ukloni Časoslov Farnese iz Klovićevih ruku kako ga ne bi slučajno oštetio. U pismu koji sadrži ovu pismenu molbu spominje se izuzetno težak i nepodnošljiv Klovićev karakter i nerazumnost dok leži gotovo nepokretan u krevetu. Istog dana (20.8.1578.) i Julije obavještava kardinala da je Časoslov predao maggiordomu koji će mu ga poslati, a iz razloga kako sam navodi zbog svoje izuzetne senilnosti, a čini se da je i izuzetno teško podnosio fizičku nepokretnost i navezanost na bolesnički krevet.
Ubrzo potom je i preminuo. Netom prije smrti, 27. prosinca 1578., sastavio je u prisutnosti javnog bilježnika i nekoliko svjedoka oporuku s popisom svoje imovine koju je ostavljao u nasljedstvo.
U oporuci se sjetio braće regularnih kanonika i kardinala Farnesea na prvom mjestu, a zatim između ostalih i Nacionalne akademije sv. Luke kojoj je bio suosnivatelj, naučnika Claudia Massarellia iz Caravaggia, a od rođaka spominje samo jedno ime – „cugino Guido Clovio“ – sina pokojnog brata. Ovo je jedino mjesto na kojem je ostalo zapisano ime nekog od njegovih rođaka. Julije je očigledno imao brata koji je već ranije preminuo, a koji je živio na teritoriju današnje Hrvatske. Njegovom sinu Guidu Julije je ostavio svoja nepokretna dobra s područja Hrvatske koja je Klović posjedovao do kraja svog života.
Prema vlastitoj želji Julije Klović pokopan je u crkvi sv. Petra u okovima u Rimu gdje i danas stoji nadgrobna ploča na zidu odmah pokraj slavne Michelangelove skulpture Mojsija, pogrebnog monumenta pape Julija II.
___________________
[i] Spomenuta impresa prema opisu u izvorima trebala je prikazivati jednoroga i Djevicu, ljiljan i dugu te delfina i kameleona, Pegasa i druge. Objavljeno u: Annibal Caro, Lettere familiari, vol. I. Mario Menghini-Aulo Greco (kritičko izdanje)Firenza 1957-61, pismo br. 490, str. 250-252. Više o ovom pismu vidi u: Macan 2009, Cat.fonti, n. 34., prijepis u cijelosti na str. 511-512.
[ii] Klovićeve poteškoće sa zdravljem temeljem opisa kako ih nalazimo u izvorima analizirao je i nastojao identificirati liječnik Vjekoslav Dorn („O očnoj bolesti i drugim zdravstvenim tegobama Jurja Julija Klovića“, u: Klovićev zbornik 2001, 85-97.).
[iii] O ovim bolesima, osim Dorn 2001, vidi i Macan 2009, 65-68. Cat. Fonti, br. 36-40.
[iv] O Lekcionaru Towneley najdetaljniji prikaz povijesti, sadržaja i dekoracija nalazimo u volumenu koji prati faksimil objavljen 2008. godine, a koji donosi detaljan opis njegova izgleda, studije o prethodnim vlasnicima, uvezu, sadržaju, scrivanima i iluminatorima. (Il Lezionario Farnese: Towneley lectionari, manoscritto 91, New York, The New York Pubblic Library, Astor, Lenox e Tilden Foundations, Jonathan J.G. Alexander (ur.), Modena, 2008.) Također: Jonathan J.G. Alexander, James H. Marrow, Lucy Freeman Sandler, Elizabeth Moodey, Todor T. Petev, The Splendor of the Word. Medieval and Renaissance Illuminated Manuscripts at the New York Public Library, New York, 2006., n.kat.31. Kodeks ostaje nedovršen sigurno do Klovićeve smrti 1578. godine. Datacije iluminacija kodeksa variraju uglavnom unutar razdoblja od 1568. g. do 1578., a neki čak predlažu i razdoblje od 1531. do 1540. (za dataciju uz Lezionario Farnese 2008, 65-vidi također: Macan 2009, Catalogo opere, br. 253.)
[v] Pismo Julija Klovića vojvodi Francescu de Mediciju iz Rima 18. ožujka 1567. Citirano prema prijevodu objavljenom u: Pelc 1998, 95.
[vi] Pelc 1998, 93.
1537. listopad 04.
Pismo biskupa Urbina Giacoma Nardia iz Perugie Ambrogiu Recalcatiu [u Rim]
Parma, Archivio di Stato di Parma, Carteggio Farnesiano Estero – Perugia, svežanj 383.
Bibliografija: MACAN 2010, 507. ; MACAN LUKAVEČKI 2020.;
Transkripcija:
«1537.4 ottobre. / Perugia/ R[evere]n[dissimo] S[ign]or mio oss[ervatissi]mo /
Alli di passati uenne qui notitia a Don Giulio familiar di / Mons[igno]r legato[1]
esser stati alcuni a Torsciano[2] a pigliar / il possesso del Benefitio il qual gli fu
conferito gia pas / sato è un anno da S[ua]S[ignoria]R[reverendissi]ma et d’esso è stato in paci / fica possessione, et ha senza alcuno impedimento hauuti / li frutti di dui ricolti, intendendo ch’ altri tentauano di / priuarlo di possesso se n’ando’ a Torsciano p[er] continuar / suo possesso, et come familiar di S[ua]S[ignoria]R[everendissi]ma si fece acco[m] / pagnar da alcuni del Bargello, dubitando no[n] fosse a / lui fatto qualche insulto, doue giunto li parse far uenir / qui dui che stauano p[er] conto dell’ Abbate Ranieri condot / ti da questi del Bargello, il che da me inteso con mio no[n] / poco dispiacere, subito li fece relassare, dolendomi che fos / sero stati fatti prigioni, come ne possono lor dui far buo / na testimonianza, ne da me è stato
uisto breue della S[anti]ta de / N[ostro] S[igno]re se no[n] doppo’ l’andata di Don Giulio a
Torsciano. ho / ra inteso la mente di S[ua]S[anti]ta p[er] l[ette]re di . V[ostra]S[ignoria] molto uolontieri / ho comesso all’ Agente dell’ Abbate Ranieri, che se ne uada, / a piacer suo in possesso del B[e]n[e]fitio, che quanto a me no[n] / hauera alcuno impedimento, anzi
quanto fauor li potro / dar; cosi chiedendo l’osseruantia et humilta mia uerso / S[ua]S[anti]ta no[n]ostante la collation di Mons[igno]r R[everendissi]mo Legato, et / pacifico possesso continuato di Don Giulio, il quale uerrà / con sue bolle et instrumento [sic] a iustificar li cosi suoi alla / p[rese]ntia di V[ostra]S[ignoria] la qual mi trouera no[n] solamente alli man / dati di S[ua]S[anti]ta sempre ubbidientiss[im]o ma anche d’ogni cenno / di V[ostra]S[ignoria] in quanto potro, ottimo esecutore. Et a V[ostra] S[ignoria]. me / raccomando. Da Perugia alli IIII di ottobre 1537 / S[ervi]tor[e] Il vescovo d’ Urbino»
Na mjestu adrese:
«Al R[everen]do Mons[igno]r Prot[onota]rio Ambrosio / Sec[reta]rio di N[ostro]
S[igno]re S[ign]or mio oss[ervatissi]mo.»
Na mjestu pošiljatelja:
«[15]37 / Del Vicel[ega]to di Perugia / di iiij d’ottob[re] / vesc[ov]o d’Urbino /
Sop[ra] il b[e]n[e]ficio di / Torsciano.»
________
[1] Monsignor legato [pontificio] = il cardinale Marino Grimani, legato pontificio di Perugia.
[2] Torsciano = Torgiano, il paese vicino Perugia.
Mandat za isplatu kao znak zahvalnosti za izrađenu minijaturu poklonjenu papi Pavlu III. od 4. ožujka 1547.
Roma, ASP, Mandati Camerali 1546-1548, f. 119.
Bibliografija: DOREZ 1909, 5-6; BONNARD 1929, 44; PELC 1998, 179; MACAN 2010, 409. 510.
Ovaj zapis nalazi se u rukopisnom kodesku Liber mandatorum extrordinarioru[m] per D. Hierm.de / Tarano Camerae apli’ce / notarium expeditorum /inceptus Die xiija. Februarij. M. D. XIVj Primus, f. 119r.
Kodeks sadrži mandate za isplatu koje je komornik bilježio prilikom izdavanja novca Apostolske komore. S mandatom za isplatu Klović dolazi do komornika temeljem kojeg mu je izdana dotična svota kao poklon u znak zahvalnosti za izrađenu minijaturu. Izvor je objavljen više puta (vidi bibliografija), no uglavnom djelomičnom transkripcijom. Ovdje donosimo transkripciju u cijelosti.
Dotični rukopisni kodeks sadrži izvorno izrađenu legaturu od kože, numerirane listove (ukupno 287 listova, svi numerirani, pojedini listovi neispisani).
Transkripcija:
1) D Julio miniatore -G [et?]Camer[ariu]s
2) Tibi d[omine] Cecchotto de doctis Com[issario] et exactori Gabelle contractu[m] alme
3) urbis De man[da?]to et[?] aucte[?] et[?] Tenore pnfuim[abb.?] com[m]ittimus et mandamus
4) q[uo]d dedicte Gabelle pecunijs solvas et numeres[?] sine aliqua reten-
5) tione d[omino] Julio miniatori scuta centu[m] auri Ino.[scudi di oro?] que s[ancti]ta[tis] sua illi
6) iussit dono dari propter opus quoddam quadratum miniature p[er] eum
7) elaboratum et sue s[anctita]ti donatum sicuti et[iam] R[everendissi]mus .D.meus Alex[ande]r
8) Car[dina]lis de farnesio Vicecancell[ariu]s quadam Cedule seu chirographo
9) ad te[?] directo penes Infras[crip]tum notarium ex[ist]ente attestatur.nos.n. 511 d[i]c[t]a[?]
10) scuta centum sic soluta in luis[/tuis?] dicte Gabelle co[n]putis admitte
11) mus[?] etad[sic] mitti faciemus prout ex nure/nunc[?] admittimus etadmitti rands. [randamus?]
12) Contratijs et[?] Dat[um] Rome In cam[e]ra ap[ostoli]ca Die iiij martij 1547
13) G.As.Car[dina]lis Came[rariu]s
14) – Hie[ronimus] de.Tar[an]o
Pismo Annibala Cara iz Parme 20. listopada 1557. upućeno Giulianu Ardinghelliu na dvor Katoličkog kralja [Filipa II.]
Pariz, Biblioteca nazionale, Fonds italien n. 1707.
Bibliografija: De le lettere familiari del commendatore Annibal Caro. Volume secondo, In Venetia: Appresso Aldo Manutio, 1575., 124-126; Annibal CARO, Lettere familiari, Mario MENGHINI – Aulo GRECO (ed.), vol. II, Firenze, 1957-1961., 250-252., pismo br. 490; MACAN 2010., 420-421. 511-512.
Transkripcija:
«Avendomi Madama Eccellentissima comandato ch’io faccia una impresa per uso del signor Principe nostro , di molte che n’ho pensate,/ mi son fermo in due. L’una è d’un cavallino ignudo e non domo, che per mezzo d’uno splendore il quale esce da la face, e da l’altre insegne d’Amore, mira in due ale che gli sono davanti, e pare che aspiri a vestirsene. Questa è fondata sul nome del Re Filippo, che vuol dire amico de’ cavalli. L’amico, e ‘l fautore è esso Re, l’amore e il favor suo è la face, e l’altre insegne appresso, è lo splendor che ne deriva, il quale, essendo regio, si fa venire d’alto, e passare per una corona reale. Il cavallo amato è questo figliuolo ricevuto in grazia e in protezion sua, e da questa grazia, e da questo amore invitato, egli va per metter l’ali, e diventare un Pegaso. Questa mi pare che gli si convenga per molti rispetti; e prima perché il Re si dimanda Filippo, dipoi perché egli si dimanda Alessandro; oltre di questo Alessandro è servitore e figliuolo di questo Filippo, come il Magno fu figliuolo del Macedone. E ultimamente perché Alessandro Magno, e Alessandro Farnese suo zio hanno la medesima impresa del Pegaso. Ma, dove questi due lo portano con l’ali, egli per modestia lo porta senza, accennando col motto, il quale dice, HIC ALAE, che con l’imitazione di due altri Alessandri, e sotto la disciplina d’un altro Filippo, spera di farsi Pegaso e volare, cioè diventar grande e famoso ancor esso. L’altra impresa è d’un ovo donde escono due stelle. Questa viene da l’esser questo figliuolo con Don Carlo suo fratello, fel. mem. simile di nascimento e d’altre circostanze a Castore e Polluce. Che, siccome quelli nacquero d’un medesimo ovo, così questi due d’un medesimo ventre. Quelli di Leda, e del Cigno, questi di Madama, e del Duca. Quelli del sangue di Tindaro, e di Giove, questi de l’Imperatore e del Papa. Che per molti rispetti i genitori e progenitori di questi e di quelli hanno proporzione e simiglianza tra loro. E come quelli si comunicarono l’eternità l’uno a l’altro, come l’uno d’essi tramontava, e l’altro sorgeva, o come l’uno era in questa vita e l’altro ne l’altra, così le medesime qualità e accidenti sono ancora in questi. E però si fa che l’una de le due stelle sia sopra la terra co’ raggi rivolti al cielo e l’altra in cielo co’ raggi verso la terra. Il motto dice: ORTU DIGNA, volendo inferire che essendo questi nati, e condizionati come Castore e Polluce, questo che riman qui promette cose degne di questo nascimento e de la similitudine con quelli, e che imitando le loro azioni aspira a farsi stella, e immortale ancor esso, ad esser propizio a gli uomini, come quella /a’ naviganti. Di queste due imprese io non mi so risolvere qual più gli sia appropriata. E di qua piacciono egualmente ambedue. Però vi mando l’una e l’altra, rimettendomene al gusto di Sua Eccellenza e al la prima ne le cose apparenti, e dove accade mostrare la dependenza dal Re e la creanza, e la disciplina che piglia di Sua Maestà, de la seconda ne le cose sue private, per essere questa impresa quasi nata con lui, e tanto sua propria. Mi sarà caro sapere qual de le due vi dispiace meno, e come vi risolvete d’usarle. Qui si sono fatte disegnar, come vedete, non troppo bene, per esser don Giulio malato. Sopplite di costà, se si può, con un altro disegno migliore, perché le prime, donde hanno ad uscir tutte l’altre, bisogna che siano di mano d’un bello inventore e bel coloritore. Con questa occasione io mi ricordo e mi raccomando a V.S. e la prego a procurarmi qualche loco ne la grazia di cotesto nostro padroncino. Col quale per non avere fin qui avuto appena entratura, mi pad d’esser nuovo servitore, ancora che sia de’ vecchi, e de’ tarlati de la casa. D. V. S. sono io quanto posso essere, e le bacio le mani.
Di Parma, a li XX d’ottobre MDLVII.»
1574. travanj 30.
Pismo Julija Klovića iz Rima od 30. travnja 1574. Margareti, vojvotkinji od Parme
Napoli, Biblioteca del Museo nazionale di San Martino, Arch. St. Stipo 9, cass_III fasc. 2, nenumerirano.
Transkripcija:[1]
«Ser.ma Madama p.rona mia oss.ma
Mandai già più mesi passati á V. Alt. ser.ma un mio quadro della Madona fatto nela med.a forma che mi ordinò ms. Ascanio de nepi. Et lo feci con quella debita deligentia con la quale desidero sempre di farli servitio. Et insieme con il quadro li mandai una mia lettera dellaquale hò continuamenti aspettato qualche risposta per poter saper come V. Alt. era rimasta sotisfatta del detto quadro. Et per benché dal S.r. Pietro Aldobrandini suo Agente giù mi sia stato detto per nome suo che Lei haveva havuto il detto quadro. et nondimeno non mi essendo mai stato scritto di fatta alcuna dimostratione perlaquale io possa credere che il detto quadro gli habbi sotisfatto interamenti, mi è parso volerli scrivere la presente per farle humill.ma riverenza et pregalra che s’degni farmi saper la sodisfation sua. Et hò pregato Mons.r l’Abbate di S. Solutore con la quale hò antica et intrinseca amititia che facci havere a V. Alt. questa mia lettera et vogli accompagnarla con una sua acioche V. Alt s’degni farme degno di qualche risposta con la quale possi rimanere con l’animo sodisfatto. Et prego V. Alt. che m’comandi come à Ser.re humil.mo et obligo.mo di servirla et che humillis.te li bascia le mani, de
Roma l’ultimo di Aprile LXXIIII
Di V. Alt. Ser.ma
Humilliss.mo servitor
Don Julio Clovio»
_______
[1] Transkripcija pisma prema: FERBER BOGDAN 2017., 114.
