Nikola Moscatello rođen je u Dolu na otoku Hvaru 1885. godine.

   Poslije uspješno završene nadbiskupske klasične gimnazije u Splitu, studirao je teološke studije u Zadru (1903. – 1907.). Godine 1907. zaređen je za svećenika hvarske biskupije u hvarskoj katedrali. Bio je jedan od prvih studenata svećenika-pitomaca koji je boravio u Zavodu sv. Jeronima, nakon što ga je papa Leon XIII. apostolskim breveom Slavorum gentem iz 1901. proglasio kleričkom ustanovom. Godine 1910. stekao je doktorat teologije na rimskom sveučilištu Sv. Appolinara. U proljeće 1911. vratio se u Dalmaciju gdje je 21. travnja 1911. imenovan duhovnikom zadarskog centralnog sjemeništa.

   Kasnije je od akademske godine 1917./1918. bio profesor na katedri crkvenog prava i povijesti na zadarskom Centralnom Bogoslovnom zavodu, kamo su gravitirale sve dalmatinske dijeceze. U svibnju 1918. su ga dalmatinski biskupi predložili za redovitog profesora, no talijanske su okupacijske vlasti početkom 1919. odbile njegovo akademsko napredovanje, obrazlažući da je Moscatello beskompromisni neprijatelj novoj talijanskoj vlasti. Nakon što je Zadar pripao Kraljevini Italiji Rapallskim ugovorom u studenom 1920. godine, Moscatello je ljeti 1921. napustio Zadar i vratio se u rodni Dol. U jesen iste godine predavao je povijest u šibenskoj gimnaziji čekajući na otvaranje Bogoslovnog zavoda, koji se po pripojenju Zadra Italiji, imao prebaciti u Split.

   Nakon što je Sveta Stolica 6. studenoga 1919. priznala novu državu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, počele su pripreme otvaranja poslanstva pri Svetoj Stolici.

Za vrijeme boravka u Šibeniku zatekao ga je u jesen 1921. poziv iz beogradskoga Ministarstva vanjskih poslova da bude crkveni savjetnik (consigliere ecclesiastico) jugoslavenskog poslanstva pri Svetoj Stolici.

   Početkom 1922. došao je u Rim i službeno preuzeo svoju funkciju u jugoslavenskom poslanstvu koju je obavljao sve do 1946. kada su ga komunističke vlasti prisilno smijenile, radi njegova neslaganja s novim jugoslavenskim režimom.

   Nositelj je bio niza crkvenih titula, imenovan je tako 21. veljače 1932. tajnim komornikom pape Pija XI. (cameriere segreto), a 7. srpnja 1939. apostolskim protonotarom. Odigrao je odlučujuću ulogu u priznanju hrvatskog nacionalnog karaktera Zavoda sv. Jeronima od strane Kraljevine Italije prilikom Pašić-Mussolinijeva Rimskog pakta. Za vrijeme pregovora između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije uspio je ishoditi da se u aneks Rimskom paktu potpisanom 27. siječnja 1924. unese i izjava o Zavodu sv. Jeronima kojem je talijanska strana priznala njegov nacionalni i crkveni karakter. Godine 1933. kralj Aleksandar ga je opunomoćio da stupi u tajne pregovore s kardinalom državnim tajnikom Eugenijom Pacellijem (1876.-1958.) oko sastavljanja teksta konkordata bez znanja jugoslavenskog poslanika pri Vatikanu Jevrema Simića i biskupa Jugoslavije. Tako da su Moscatello i budući papa Pio XII., tada državni tajnik imali veliku ulogu u sastavljanju završnog teksta konkordata koji je parafiran 23. srpnja 1935. u Rimu, ali zbog političke krize koju je izazvao 1937. nikada nije prošao ratifikaciju. U vrijeme Drugog svjetskog rata od kraja 1943. obavljao je funkciju otpravnika poslova jugoslavenskog poslanstva u Vatikanu. Nakon što je napustio jugoslavensko poslanstvo 1946., od 1948. bio je konzultor Kongregacije za istočne Crkve. Umro je 13. srpnja 1961. u Rimu, a pokopan je u zavodskoj grobnici na rimskom groblju Campo Verano.