Biografija
Juraj DRAGIŠIĆ (Georgius Benignus de Salviatis, de Argentina, de Bosnia, Macedo, de Feliciis, Dobretić, Dobrotić), humanist i filozof, teolog (Srebrenica, oko 1445–Barletta, 1520). U Srebrenici stupa u Franjevački red, a nakon što su je Turci 1462. osvojili odlazi u Jajce i Zadar, a potom u Ferraru, gdje studira teologiju (1464–1469). Svećenikom postaje 1469. Predaje filozofiju u Urbinu (1470–1482), Pisi i Firenci (1488). Na urbinskom dvoru vojvode F. od Montefeltra postaje odgojiteljem njegovog sina Guidobalda i dobiva plemstvo obitelji Feliciis. Za svog boravka u Urbinu piše 1471. dijalog De libertate et immutabilitate Dei, koji posvećuje kardinalu Bessarionu te 1475. De animae regni principe (De voluntate hominis), koji posvećuje Guidobaldu od Montefeltra, i De communicatione divinae naturae, dijalog pape Siksta IV. i vojvode Federica. Znanstvene studije upotpunjuje u Francuskoj i Engleskoj, gdje u povodu polemike između Bessariona i G. Trapezuntija piše obranu Bessariona, Defensorium Bessarionis (izgubljeno djelo). Godine 1485. postaje u Firenci magistrom teologije. Tu je štićenik Lorenza Medicija i mentor njegovim sinovima Pietru i Giovanniju (poslije papa Lav X.) kojima i posvećuje djelo Dialectica nova (1488). Od 1487. do 1491. profesor je filozofije i teologije u Firenci, a 1490. postaje i franjevačkim provincijalom u Toskani te dobiva ime firentinske plemićke obitelji Salviati (de Salviatis). Dragišić se kao filozof obrazuje u firentinskoj neoplatoničkoj akademiji, kojoj svoj pečat prvenstveno daju M. Ficino i G. Pico della Mirandola. Studij platonovske i aristotelovske filozofije, hermetičkih i mističkih spisa, profetološko-astrološke tradicije mišljenja, bit će osnovom njegova učenja o renovatio, tj. ideje o obnovi kršćanstva koja zaokuplja humaniste. Vremenu obilježenu crkveno-političkom krizom i filozofsko-teološkim kontroverzama Dragišić daje svoj osobni biljeg sudjelujući u najosjetljivijim raspravama na prijelomu stoljeća, primjerice u 900 teza Pica della Mirandole o kršćanskoj kabali protiv tomističkih i skotističkih teologa (Conclusiones philosophicae, cabalisticae et theologicae, poslije uključenih u njegovo djelo Apologiae) te u diskusiji o uzroku zla u svijetu (Mirabilia LXXVII, 1489). Godine 1493. predaje u Pisi filozofiju na tamošnjem sveučilištu. Nakon pada Medicija, Dragišić biva zatvoren. Godine 1495. nalazi utočište u Dubrovniku (1496–1500). Postaje generalnim vikarom Dubrovačke nadbiskupije. U procesu koji se vodi protiv dominikanca G. Savonarole (1452–1498), Dragišić ustaje u njegovu obranu svojim spisom Profeticae solutiones, koji piše u Dubrovniku 1497. Za svog boravka u Dubrovniku piše i svoje glavno teologijsko djelo, dijalog De natura coelestium spiritum quos angelos vocamus. Autor je logičkog traktata Dialectica nova, u kojemu se priklanja novim strujama mišljenja (P. Hispanus, P. Venetus). Sudjelujući u religioznim i egzegetskim kontroverzama koje se vode između J. Reuchlina i kölnskih dominikanaca, Dragišić staje u obranu njemačkog humanista, protiveći se uništavanju hebrejskih knjiga (Defensio, 1517). Piše također uvod u djelo De arcanis catholicae veritatis (Ortona, 1518) franjevca P. Galatinusa, u kojemu dokazuje korist hebrejskih knjiga i poriče im heretičnost. Od Dragišićevih rukopisnih djela sačuvana su: De libertate et immutabilitate Dei, Urbino, 1471 (Biblioteca Apostolica Vaticana, Vatikan); De animae regni principe, Urbino, 1475 (Biblioteca Apostolica Vaticana, Vatikan; tiskano u knjizi Z. C. Šojat, De voluntate hominis, str. 139–219); De communicatione divinae naturae, Urbino, 1475 (Biblioteca Apostolica Vaticana, Vatikan); De natura angelica, vjerojatno Firenca, prije 1492 (Biblioteca Laurenziana, Firenca); De gratia, 1492 (Biblioteca Laurenziana i Biblioteca Riccardiana, Firenca); djela Vexillum Christianae Victoriae, između 1507. i 1517 (Bibliothèque Nationale, Pariz) i De assumptione B. M. Virginis, između 1507. i 1512 (Biblioteca Ambrosiana, Milano), koja je Dragišić nazvao Contemplationes Germanicae, napisana su za njegova boravka u Njemačkoj i također se nalaze u kodeksu različita sadržaja u kapucinskom samostanu u Milanu; De excellentiis et dignitatibus B. M. Virginis theoremata, nakon 1507 (Biblioteca Ambrosiana, Milano); Apologeticon Francisci Mariae de Ruvere Urbini ducis adgressionis in Papiensem cardinalem, prije 1511 (Biblioteca Magliabechiana, Firenca); Correctio erroris qui ex aequinoctio vernali in Kalendario procedere solet, prije 1514 (Biblioteca Apostolica Vaticana, Vatikan); Contemplationes de Beata Virgine Maria (Bibliotheca Regia Bruxellensis); Epistulae nonnullae (Archivio di Stato di Firenze). Od njegovih izgubljenih rukopisnih djela poznati su naslovi: Defensorium Bessarionis; In logicam introductorium; Commentaria in libros sententiarum; Liber de raptis i Tractatus de rebus moralibus, atque ad civile regimen pertinentibus. U kodeks u kapucinskom samostanu u Milanu uvezano je i djelo Apocalypsis nova, koje je napisao Amedeo de Silva (B. Pandžić), a neki ga pripisuju Dragišiću (F. S. Ćavar).
Djela:
Artis dialecticaes praecaepta vetera ac nova
Defensio praestantissimi viri Ioannis Reuchlin
Federicus, de animae regni principe
Opus de natura caelestium spirituum quos angelos vocamus
Septem et septuaginta in opusculo Nicolai de mirabilibus reperta mirabilia
Link na internet stranicu o Jurju Dragišiću: https://www.ifzg.hr/digitalna_bastina/georgius-benignus/#c8d316c55a26e1e5d